Moj edipovski kompleks

Otac je bio u vojsci tijekom cijeloga rata – hoću reći Prvoga svjetskog rata, tako da ga do svoje pete godine nisam često viđao, a ono što sam vidio nije me odveć brinulo. Gdjekad bih se probudio i ugledao ga onako velika, u kaki-odori, kako me radoznalo promatra, odozgor, pri svjetlosti lojanice. Koji put bih rano ujutro začuo tresak kućnih vrata i štropot čavlima okovanih cokula na popločenoj stazici. To su bili očevi ulasci na pozornicu i izlasci s nje. Dolazio je i odlazio tajanstveno – poput svetog Nikole.

Njegovi su me posjeti zapravo silno veselili, iako nije bilo ugodno stiskati se između mame i njega rano ujutro kad bih se uvukao u veliki krevet. Pušio je, što mu je davalo ugodan, pljesniv vonj, a i brijao se – čudesno zanimljiva operacija! Za sobom je vazda ostavljao trag prepun podsjetnika na svoju vojnu službu: malenih modela tenkova, Gurka-noževa s drškom od čahura, njemačkih kaciga i značaka za kapu, spravica za čišćenje i laštenje vojničkih gumba te svakovrsnoga vojničkog pribora pomno pohranjena u dugačkoj kutiji na vrhu ormara, da se nađe u slučaju potrebe. Bio je pomalo nalik na hrčka: vjerovao je da će nam te stvarčice možda jednom dobro doći. Kad bi otišao od nas, mama mi je dopuštala da rujem po očevu blagu. Nisam imao dojam da ona to blago cijeni jednako kao on.

Rat je bio najmirnije razdoblje moga života. Prozor moje tavanske sobe gledao je na jugoistok. Majka ga je zastrla zavjesama, ali od toga nije bilo bogzna kakve koristi. Uvijek sam se budio s prvom dnevnom svjetlosti u kojoj su hlapile sve moje dužnosti zacrtane prethodnoga dana: činilo mi se da sam poput Sunca, spreman obasjavati i uveseljavati sve oko sebe. Život mi se nikad nije činio tako jednostavnim, tako jasnim i punim mogućnosti. Izvlačio sam noge ispod pokrivača – zvao sam ih gospođa Lijeva i gospođa Desna – te smišljao dramatične zgode u kojima su one raspravljale o problemima predstojećeg dana. Osobito gospođa Desna: bila je vrlo otvorena, dok nad gospođom Lijevom nisam imao istu vlast pa se ona uglavnom zadovoljavala potvrdnim kimanjem.

Raspredale su o tome što ćemo mama i ja raditi toga dana, o tome što bi mi mali Isus trebao donijeti za Božić i o tome što bismo trebali poduzeti da osvježimo dom. Bilo je, primjerice, manjih nedoumica glede novoga klinca: naša kuća jedina u ulici nije imala prinovu, a mama je govorila da taj trošak nećemo moći podnijeti dok se otac ne vrati s ratišta, jer svaka nova beba košta sedamdeset funta i šest penija. To vam govori koliko je bila prostodušna. Naši susjedi Geneyjevi imali su novog klinca, a svi su dobro znali da si Geneyjevi ne mogu priuštiti trošak od sedamdeset funta i šest penija. Pretpostavljam da je to bio neki klinac s rasprodaje, a mama je željela imati nešto uistinu kvalitetno, no meni se činilo da ona previše izvolijeva. Ništa nam ne bi bilo nedostajalo s klincem poput onoga u Geneyjevih!

Kad bih smislio dnevni plan, ustao bih iz kreveta, postavio stolac pod tavanski prozor te podigao okno toliko da kroza nj mogu promoliti glavu. Prozor je bio okrenut prema prednjim vrtovima i ulici iza naše, te dalje, prema dubokoj dolini i visokim kućama od crvene opeke nanizanim na drugoj strani brežuljka, a sve su bile u hladu, dok su kuće na našoj strani doline bile već osunčane te bacale dugačku čudnu sjenu zbog koje su se doimale posve neobično: kao da su se ukočile ili da ih je tko naslikao.

Potom bih sišao u maminu sobu i uzverao se na veliki krevet. Ona bi se probudila, a ja bih joj počeo pričati o svojim nakanama. Premda toga, čini se, nikad nisam bio svjestan, živ sam se smrzavao u noćnoj košulji, a onda, pričajući, počeo bih se odleđivati te naposljetku, kad bi se i posljednji led otopio, zaspao bih pokraj nje i probudio se tek kad bih je čuo kako dolje u kuhinji priprema doručak.

Poslije doručka odlazili smo u grad: odslušali bismo misu i pomolili se za oca te obavili kupnju. Ako bi popodne bilo lijepo vrijeme, pošli bismo u šetnju izvan grada ili u samostan, u posjet maminoj velikoj prijateljici majci Dominiki. Sve su se one u samostanu molile za oca prema maminu naputku, a ja sam svaku večer prije spavanja molio Boga da nam ga vrati iz rata živa i zdrava. Kako sam mogao slutiti za kakvu se nevolju molim dragom Bogu!

Egon Schiele, Majka i dijete, 1912.

Jednog jutra uspentrao sam se na veliki krevet, a u njemu je, naravno, bio otac, po svojoj staroj navici nepredvidljiv poput svetog Nikole! Poslije je, ipak, umjesto vojničke odore odjenuo svoje najbolje plavo odijelo i mama je bila presretna. Iskreno govoreći, nisam vidio osobita razloga tolikoj sreći jer je otac bez odore bio savršeno nezanimljiv. No ona je jednostavno sjala od radosti te ponavljala kako su nam molitve uslišane pa smo na kraju pošli na misu zahvaliti Bogu što nam ga je vratio živa i zdrava.

Kakve li ironije! Istoga dana, već za objedom, izuo je cipele i obuo papuče, na glavu nabio prljavu staru kapu koju je nosio po kući da se ne prehladi, prekrižio noge te s mamom zapodjenuo ozbiljan razgovor od kojega se ona učas snuždila. Nisam je, naravno, volio vidjeti rastuženu jer to kvari njezinu ljepotu, zato sam prekinuo oca.

„Samo tren, Larry“, blago reče mama.

To je govorila samo kad smo imali dosadne goste, zato na te riječi nisam obratio pozornost nego nastavio.

„Šuti, Larry“, nestrpljivo kaza ona. „Zar ne čuješ da razgovaram s tatom?“

Tada sam prvi put čuo zlokobne riječi : „razgovaram s tatom“, stoga sam i nehotice pomislio da je Bog tek s pola uha slušao naše molitve ako nam ih je ovako uslišio.

„Zašto razgovaraš s tatom?“ upitah je hineći ravnodušnost koliko sam bolje znao i umio.

„Jer tata i ja imamo ozbiljnih poslova. A sad nas pusti na miru!“

Poslijepodne, na majčinu zamolbu, otac me odvede u šetnju. Pođosmo u grad namjesto izvan grada, a ja – optimističan kakav sam bio – u prvi čas pomislih da je to možda pomak nabolje. Ma kakvi! Otac i ja imali smo posve različite poglede na šetnju gradom. Njega zapravo uopće nisu zanimali tramvaji, brodovi i konji, jedino što ga je, čini mi se, zabavljalo bijaše razgovor s tipovima njegovih godina. Kad sam ja htio zastati, on bi mrtav-hladan nastavio dalje i vukao me za sobom; kad bi se pak on zaustavio, nisam imao izbora: htio-ne htio stao bih i ja.

Primijetio sam da se prilikom duljih stanki uvijek naslanja na zid. Kad sam ga tada već drugi put vidio kako to radi, podivljao sam. Imao sam dojam da će zauvijek ostati zalijepljen za zid. Vukao sam ga za kaput i hlače, ali – za razliku od mame koja bi se, kad sam je previše gnjavio, ukipila i rekla: „Larry, ne budeš li se ponašao kako Bog zapovijeda, pljusnut ću te“ – otac je imao čudesnu sposobnost da se ljubazno ali uporno ne obazire na mene. Mjerkao sam ga pitajući se ne bi li bilo dobro da zaplačem, no on je bio toliko odsutan duhom da ga ni to ne bi ganulo. Kao da se šećete s gluhom planinom, kažem vam! Ili se uopće nije obazirao na moje otimanje i mlataranje rukama ili se pak cerekao i odsutno me promatrao s onog svoga planinskog vrhunca. Nikada dotada nisam upoznao čovjeka toliko zaokupljena samim sobom.

Za večerom je opet počelo ono „razgovaram s tatom“, dodatno otežano činjenicom da je tata čitao večernje novine te ih svako malo odlagao ne bi li mami priopćio kakvu novost. Prljave igre, pomislio sam. Kao pravi muškarac, bio sam spreman na mušku borbu za maminu pozornost, no on mi je oduzimao svaku šansu: pred njom se kitio tuđim perjem, dakako. Nekoliko sam puta uzalud pokušao promijeniti temu razgovora.

„Šuti dok tata čita, Larry“, nestrpljivo bi kazala majka.

Bilo je jasno da joj je uistinu bilo draže razgovarati s ocem nego sa mnom ili pak da on ima neku strašnu moć nad njom, zbog čega se ona boji priznati istinu.

„Mama“, rekoh te večeri dok me ušuškavala u krevet, „što misliš, bi li Bog poslao tatu natrag u rat kad bih ga od srca zamolio?“

Ona se zamisli nad mojim pitanjem.

„Ne, dušo“, odvrati smješkajući se. „Mislim da ne bi.“

„Zašto ne bi, mamice?“

„Zato, mili, jer više nema rata.“

„Ali, mama, zar Bog, kad bi htio, ne bi mogao započeti novi rat?“

„On to ne bi htio, dušo. Rat ne započinje Bog, nego zločesti ljudi.“

„Aha!“ rekoh.

To me razočaralo. Pomislio sam da Bog baš i ne zaslužuje da ga toliko kuju u zvijezde.

Sutradan sam se probudio u uobičajeno vrijeme. Osjećao sam se poput boce šampanjca. Izbacio sam noge ispod pokrivača i smislio dugu priču u kojoj gospođa Desna pripovijeda o strahotama koje je doživljavala s vlastitim ocem dok ga nije uspjela strpati u starački dom. Nisam bio baš sasvim siguran što znači starački dom, no činilo mi se da je to pravo mjesto za moga oca. Zatim sam uzeo stolac i gurnuo glavu kroz prozor. Upravo je pucala zora, stidljivo, s krivnjom, kao da sam je ulovio na djelu. Glava mi je pucala od priča i planova. Spotičući se, sišao sam u donju sobu te se u polumraku uzverao na veliki krevet. Nije bilo mjesta na maminoj strani, stoga sam se morao uvući između nje i oca. Njega se nisam ni sjetio u prvi mah pa sam nekoliko minuta sjedio uspravno kao svijeća naprežući mozak smišljajući što bih s njime. Bio je, bogme, zauzeo više od pristojne polovice kreveta. Nisam mogao pošteno sklupčati se uz mamu, zato sam ga nekoliko puta munuo u rebra, od čega je on samo zastenjao i protegnuo se. Priznajem, načinio mi je malo mjesta, no mama se probudila te ispružila ruke prema meni. Utonuo sam u udobnu toplinu kreveta, s palcem u ustima.

„Mamice“, zacvrkutao sam glasno i zadovoljno.

„Pssst, mili!“ šapne ona. „Probudit ćeš tatu!“

Bio je to novi razvoj događaja, a prijetio je još većom ozbiljnošću od onoga starog „razgovaram s tatom“. Jednostavno nisam mogao zamisliti život bez naših ranojutarnjih vijećanja.

„Zašto ga ne bih probudio?“ strogo je upitah.

„Jer je siroti tata umoran.“

Taj mi se razlog činio posve neprihvatljivim, a osim toga smučilo mi se od tog njezina sentimentalnog „siroti tata“. Nikad nisam volio takvo slinjenje, uvijek mi se činilo neiskrenim.

„Oh!“ podrugljivo rekoh. A zatim, najumilnijim tonom: „Mamice, znaš li kamo bih danas želio poći s tobom?“

„Ne, dušo“, uzdahne ona.

„Želio bih poći dolje u Glen i loviti trnoglavce u novu mrežu, a onda poći u gostionicu i …“

„Probudit ćeš tatu!“ ljutito procijedi ona i klepne me preko usta.

No bilo je već prekasno. Otac se već bijaše probudio ili napola probudio. Zastenje te ispruži ruku prema žigicama. Zatim s nevjericom pogleda na sat.

„Hoćeš li šalicu čaja, mili?“ upita mama tihim skrušenim glasom koji nikad dotad nisam čuo. Zvučala je gotovo prestrašeno.

„Čaja?“ prezirno vikne otac. „Ta zar ne znaš koliko je sati?“

„A poslije toga želim ići na Rathcoony“, glasno sam ispalio bojeći se da ću zbog svih njihovih upadica nešto zaboraviti.

„Spavaj, Larry!“ oštro kaza ona.

Počeo sam cmizdriti. Nisam se mogao skoncentrirati i zbog njihova blebetanja. Osim toga, rušili su sve moje ranojutarnje planove, a to je bilo kao da cijelu jednu obitelj zatučete u kolijevci.

Otac ne reče ni riječi nego pripali lulu i stane je sisati zagledan u mrak, ne hajući za mamu i mene. Znao sam da je lud. Kad bih god zaustio nešto kazati, mama bi me srdito ušutkala. Pucao sam od jada. Bilo je to toliko nepravedno, čak pomalo zločesto. Kad sam joj prije tatina povratka objašnjavao da je besmisleno namještati dva kreveta jer lijepo možemo spavati u jednom iako nas je dvoje, pravdala se da je tako zdravije, a sada ovaj stvor, ovaj stranac, spava s njom u istom krevetu i boli ga briga za njezino zdravlje!

Otac ustane i pripravi čaj, donese mami šalicu u krevet, a meni ništa.

„Mama“, uzviknem „ i ja hoću čaja!“

„Da, dušo“, strpljivo odvrati ona. Ti možeš piti iz mamina tanjurića.“

To je ipak bilo previše! Jedan od nas dvojice morat će letjeti iz kuće, ili otac ili ja. Nisam htio piti iz mamina tanjurića, želio sam da me u vlastitoj kući tretiraju kao ravnopravna člana. Samo njoj za inat popio sam sav čaj, nisam joj ostavio ni kapi. No ona i to primi smireno. Ipak, kad me navečer spremala u krevet, nježno reče:

„Larry, htjela bih da mi nešto obećaš.“

„Što to?“ zapitah.

„Da nećeš ulaziti u sobu i rano ujutro buditi sirotog tatu. Obećavaš li?“

Opet taj „siroti tata“. Postao sam sumnjičav prema svemu što se ticalo toga uistinu nepodnošljiva čovjeka.

„Zašto ne?“ upitah.

„Jer siroti tata ima mnogo briga i jer je umoran i loše spava.“

„A zašto loše spava?“

„Pa ti znaš, zar ne, da je mama odlazila u poštu po novac dok je tata bio u ratu?“

„Od gospođice MacCarthy?“

„Tako je. Ali sada, vidiš, gospođica MacCarthy više nema novca, zato tata mora odlaziti van da nam ga nađe. Znaš li što bi se dogodilo kad on to ne bi morao ?“

„Ne znam“, kazah. „Reci mi.“

„Čuj, mislim da bismo morali poći na ulicu i prositi kao ona jadna starica koju viđamo petkom. To baš ne bismo željeli, je l’ tako?“

„Ne“, složih se. „Ne bismo.“

„Znači, obećavaš da nećeš ulaziti u sobu i buditi tatu?“

„Obećavam.“

Da budem iskren, to sam ozbiljno mislio. Znao sam da je novac važna stvar i nije mi bilo na kraj pameti poći na ulicu prositi kao ona sirota starica petkom.

Mama je te večeri naslagala sve igračke u zatvoren krug oko moga kreveta, tako da se spotaknem pokušam li izaći iz njega.

Čim sam se probudio, sjetio sam se danog obećanja. Ustao sam, sjeo na pod i igrao se valjda cijelu vječnost. Zatim sam dograbio stolac, provirio kroz tavanski prozor, s kojega sam još cijelu vječnost buljio van. Priželjkivao sam da kucne čas očeva buđenja, želio sam da mi netko skuha čaj. Više se uopće nisam osjećao kao Sunce na nebu, naprotiv, bilo mi je dosadno i strašno, užasno hladno. Jednostavno, čeznuo sam za toplinom velikoga pernatog kreveta.

Na kraju više nisam mogao izdržati. Pošao sam u donju sobu. Budući da na maminoj strani nije bilo mjesta, popeo sam se na krevet preko nje, a ona se trgne iz sna.

„Larry“, šapne čvrsto me zgrabivši za ruku „što si mi obećao?“

„Ali održao sam obećanje, mama“, zacvilio sam uhvaćen na djelu. „Dugo sam i predugo bio miran.“

„Bože, Bože, sad si nadrapao“, tužno će ona pipajući me po cijelome tijelu. „Ako ti sada dopustim da ostaneš, obećavaš li da nećeš pričati?“

„Ali ja želim pričati, mamice“, plačno rekoh.

„Ne dolazi u obzir“, reče ona s meni dotad nepoznatom odlučnošću. „Tata želi spavati. Ma razumiješ li ti to?“

Dobro sam i predobro razumio. Ja želim pričati, on želi spavati. Ali čija je ovo kuća na kraju krajeva?

„Mama“, rekoh s jednakom odlučnošću. „Mislim da bi tati bilo zdravije spavati u vlastitom krevetu.“

To ju je očito prenerazilo jer dugo nije ni riječi izustila.

„A sada, jednom zauvijek“, najposlije dometne „moraš biti miran k’o miš ili se vratiti u svoj krevet. Što ti je draže?“

Dotukla me ta nepravda. Njezinim riječima upozorio sam je na nedosljednost i nerazumnost cijele situacije, no ona se i ne potrudi odgovoriti. Munuo sam oca nogom iz čiste pakosti, što ona nije primijetila, ali on zastenje te izbezumljeno otvori oči.

„Koliko je sati?“ upita paničnim glasom, ne gledajući majku nego prema vratima, kao da ondje nekoga vidi.

„Još je rano“, odvrati ona umirujućim glasom. „Nije ništa, samo mali. Spavaj. A sada, Larry“, doda ustajući iz kreveta „probudio si tatu i moraš natrag u svoj krevet.“

Znao sam da mama, usprkos smirenom tonu, ovaj put to doista misli, a znao sam i da mi gazdinska prava i povlastice neće vrijediti ni pišljiva boba ako ih odmah ne iznesem na vidjelo i obranim. Kad me podigla iz kreveta, zaurlao sam tako da bih bio probudio i mrtvaca, a kamoli ne oca. On zastenje.

„Vražji klinac! Zar taj nikad ne spava?“

„To je samo navika, mili“, tiho će ona, premda sam vidio da je strašno uzrujana.

„E pa bilo bi vrijeme da se odvikne od toga“, drekne otac i počne se dizati u krevetu. Zatim naglo navuče na se svu posteljinu, okrene se prema zidu te nam preko ramena dobaci prazan pogled iz kojega su provirivala samo dva sitna pakosna tamna oka. Zločest stvor, zaista!

Mama me spusti na pod i otvori vrata, a ja se istrgnem te vrišteći jurnem u najudaljeniji kut. Otac sjedne u krevetu, uspravno kao svijeća.

„Zaveži, pseto malo!“ reče prigušenim glasom.

To me toliko zabezeknulo da sam prestao vrištati. Nikad prije nitko mi se nije obratio takvim tonom. Gledao sam ga s nevjericom i vidio kako mu se lice grči od bijesa. Tek tada sam shvatio da se Bog lijepo našalio sa mnom kad mi je uslišio molitve za siguran povratak toga čudovišta.

„Ti zaveži!“ izbezumljeno kriknuh.

„Što si to rekao?“ vikne otac i bijesno skoči iz kreveta.

„Mick, Mick!“ poviče mama. „Zar ne vidiš da se dijete još nije priučilo na tebe?“

„Vidim da ga bolje hraniš nego odgajaš“, grune otac pomamno mašući rukama. „Treba mu isprašiti tur!“

Sva njegova dotadašnja vika nije bila ništa u usporedbi s tim prostačkim riječima namijenjenim mojoj osobi. Od njih mi doista uzavre krv u žilama.

„Ti ispraši svoj tur!“ histerično kriknem. „Ispraši svoj! Zaveži! Zaveži!“

Tad on izgubi strpljenje i jurne na mene. Učinio je to bez žestine dostojne pravoga muškarca, praćen majčinim prestravljenim pogledom pa je sve završilo s mlakom pljuskom, no mene je posve izbezumio osjećaj stida zbog toga što me udario stranac, potpuni stranac, koji se prijetvornim umiljavanjem vratio iz rata u naš veliki krevet i to zahvaljujući mome naivnom posredovanju.

Vrištao sam i urlao, skakao uokolo bosonog, dok je otac, onako nezgrapan i dlakav, odjeven samo u kratku sivu vojničku košulju, piljio u mene poput planine spremne da me satre. Tada sam, mislim, shvatio i da je ljubomoran na mene. Na drugoj je strani stajala mama u spavaćici, a imao sam dojam da joj se srce cijepa između nas dvojice. Nadam se da se tako i osjećala. Mislim i da je sve to zaslužila.

Od tog trenutka život mi se pretvorio u pakao. Otac i ja bili smo neprijatelji, otvoreni, zakleti neprijatelji. Neprestance smo dolazili u sukob: on se trudio ukrasti poneki moj trenutak s majkom, a ja njegov. Dok bi ona sjedila na mome krevetu i pripovijedala mi priče, on bi odjednom počeo tražiti neke bezvezne stare cipele tvrdeći da ih je početkom rata ostavio negdje u kući. Dok je on razgovarao s majkom, ja sam svojski mlatarao igračkama kako bih mu pokazao da nimalo ne marim za njih. Jedne je večeri napravio strašnu scenu kad se vratio s posla i zatekao me pokraj one njegove kutije kako se igram s vojničkim značkama, nepalskim noževima i spravicama za čišćenje gumba. Mama ustane i oduze mi kutiju.

„Ne smiješ se igrati s tatinim igračkama, smiješ samo ako ti on to dopusti, Larry“, strogo reče. „Tata se ne igra s tvojim igračkama.“

Iz nekoga nepoznatog razloga otac je pogleda kao da ga je udarila, a potom, smrknut, okrene se od nje.

„Nisu to igračke“, zareži te opet skine kutiju s ormara da vidi nisam li mu što maznuo. „Među ovim neobičnim stvarčicama ima pravih rijetkosti i dragocjenosti“, reče.

S vremenom sam sve jasnije shvaćao da je otac uspio stvoriti jaz između mame i mene. Da stvar bude još gora, nikako nisam mogao proniknuti u njegovu strategiju ili pak shvatiti u čemu je tajna njegove privlačnosti za mamu. Po svemu je bio manje privlačan od mene. Govorio je s prostačkim naglaskom i glasno srkao čaj. Neko vrijeme sam mislio da nju možda zanimaju njegove novine, zato sam počeo sastavljati vijesti te ih joj čitati. Onda sam pomislio da bi tajna mogla biti u pušenju, koje mi se činilo primamljivim, pa sam se domogao njegovih lula i hodao po kući slineći u njih sve dok me nije ulovio na djelu. Čak sam počeo srkati čaj, no mama je samo kazala da sam odvratan. Zaključio sam da se sve vrti oko nezdrave navike spavanja u istom krevetu, stoga sam počeo namjerno upadati u njihovu sobu i njuškati uokolo razgovarajući sam sa sobom, kako bi pomislili da ih promatram, ali oni nikad nisu činili ništa što bih ja mogao vidjeti. Naposljetku sam digao ruke od svega. Učinilo mi se da je tajna u odrastanju te da ima veze s darivanjem prstenja i tada sam shvatio da ću morati pričekati.

No istodobno sam želio da otac razumije kako samo čekam i ne odustajem od borbe. Jedne večeri dok je s osobito nepodnošljivim tonom brbljao s mamom iznad moje glave, dao sam mu naslutiti što sam nakanio.

„Mama“, rekoh „znaš li što ću učiniti kad odrastem?“

„Ne znam, zlato“, odvrati ona. „Što?“

„Oženit ću te“, tiho sam kazao.

Otac prasne u smijeh ne obazirući se na mene. Znao sam da glumata. No mami je to, unatoč svemu, bilo drago čuti. Osjetio sam kako joj je naočigled laknulo kad je shvatila da će očevoj vlasti nad njom jednom doći kraj.

„To će biti lijepo, je l?“ nasmiješila se.

„Prelijepo“, rekoh samouvjereno. „Jer ćemo imati svu silu djece.“

„Tako je, dušo“, spokojno odvrati ona. „Mislim da će nam jedno uskoro stići i tada ćeš imati društva koliko ti srce želi.“

To me beskrajno obradova jer sada bijaše jasno kao dan da udovoljava mojim željama, unatoč načinu na koji popušta ocu. Osim toga, to će i Geneyjevima pokazati tko smo.

Sve je ipak ispalo drukčije. Prvo i prvo, mama je stalno bila nečim zaokupljena – valjda brigom kako će se domoći sedamdeset funta i šest penija – pa iako je otac počeo izbivati iz kuće do kasnijih večernjih sati, nisam od toga imao osobite koristi. Prestala me voditi u šetnju, postala je ludo uvredljiva i počela me pljuskati za sitnice. Bilo je dana kad sam priželjkivao da nikad nisam spomenuo tog nesretnoga novog klinca. Kao da sam imao osobit dar za navlačenje nevolje na sebe.      

I to kakve nevolje! Braco je došao na svijet uz urnebesnu halabuku – ni to nije mogao učiniti bez silne galame – a meni nije bio simpatičan od sama početka. Imao je tešku narav i, ako mene pitate, takav je i ostao. Mama je jednostavno ludovala za njim i nije kužila da se on samo pravi važan. Kao društvo, bio je sasvim neuporabljiv i gore od toga. Spavao je od jutra do mraka pa mi je valjalo šuljati se po kući da ga ne probudim. Sad više nije bilo važno hoću li probuditi tatu. Novo kućno geslo glasilo je „Psst! Probudit ćeš bracu.“ Nije mi bilo jasno zašto taj klinjo ne spava kad i sav ostali svijet, zato sam ga budio čim bi mama okrenula leđa. S vremena na vrijeme bih ga uštipnuo, da ne zaspi. Mama me jednom ulovila na djelu i nemilosrdno me namlatila.

Jedne večeri kad se otac vratio s posla, zatekao me kako se igram s vlakićima u prednjem vrtu. Nisam mu htio dati na znanje da sam ga primijetio, pravio sam se da razgovaram sa sobom te glasno ispalio: „Ako u ovu kuću dođe još jedan klinac, ja odlazim.“

Otac zastane kao ukopan i pogleda me preko ramena.

„Što si to rekao?“ strogo upita.

„Samo sam razgovarao sam sa sobom“, odvratih nastojeći prikriti strah. „Intimne stvari.“

On se okrene i šutke uđe u kuću. Pazite, te sam riječi uputio ocu kao strogo upozorenje, ali je njihov učinak bio sasvim drukčiji. Postao je prilično uljudan prema meni. Razumio sam ga, dakako. Mama je upravo gadljivo titrala oko brace, čak je i u vrijeme zajedničkih obroka ustajala od stola i gukala mu u kolijevku s kretenskim osmijehom na licu te i oca nagovarala neka slini nad njim. Otac se pristojno smješkao, ali je bio toliko zbunjen da se vidjelo kako ne zna što ona zapravo hoće od njega. Žalio se na bracino noćno plakanje, no ona se srdila i govorila da braco plače samo kad mu nešto fali, što je bila čista laž jer braci nikad ništa nije falilo, plakao je samo zato jer je htio da svi skaču oko njega. Bilo je zbilja bolno vidjeti koliko je mama budalasta. Otac nije bio privlačan, ali je barem bio inteligentan. Prozreo je bracu, a sada je napokon znao da sam i ja njega prokužio.

Jedne noći trgnuh se iz sna. Netko je ležao pokraj mene. Na trenutak se ponadah da je to mama, da je došla k pameti te zauvijek napustila oca. No tada iz donje sobe začuh bracin grčevit plač i mamu kako govori „Mir! Mir! Mir!“ pa mi je bilo jasno da nije ona. Bio je to otac. Ležao je uz mene, budan, zadihan i – vidjelo se – ljutit kao ris.

Malo poslije sine mi zbog čega se srdi. Sada je on bio na redu. Nakon što je on mene izbacio iz bračnog kreveta, i sam je bio izbačen iz njega. Mama se više nije obazirala ni na koga osim na onoga otrovnog psića bracu. Htio-ne htio, sažalio sam se nad ocem. Sve sam to osobno proživio te usprkos svojoj mladosti sve sjajno podnio. Pomilovao sam ga i kazao: „Mir! Mir!“ No on na to nije osobito reagirao.

„Zar ni ti ne spavaš?“ zaurlao je.

„Hajde, smiri se i zagrli me, hoćeš?“ rekoh, a on me kako-tako zagrli. Rekao bih da je „oprezno“ najbolja riječ za takav zagrljaj. Bio je veoma koščat, ali je bilo bolje i to nego ništa.

Za Božić se uistinu iskazao: kupio mi je krasnu željeznicu.